|
|
|
«Heroj – svetac», Subotičke novine, 1939. br 19, str. 3.
HEROJ – SVETAC PRIGODOM GODIŠNJICE SMRTI Dr IVANA MERZA
Cijela Evropa bila je odjek sveopćeg bola. U zaglušnoj buci oružja, pred grmljavinom topova rušio se svijet, nestajala je tekovina zadnjih stoljeća. Krv se puši, gine se za slobodu a u rovu živi, nateže se sa svakidašnjicom mladić koji se sprema da obnovi Hrvatsku. U bojnim redovima bori se čovjek koji želi Hrvatsku vratiti Kristu. Rat je završen. Mir, želja cijelog ljudstva bio je ostvaren. Nastupila je nova epoha. Trebalo je popraviti što je rat, sinteza nepoštenja pojedinaca, srušio i pokvario. Trebalo je dati put i direktivu koji bi služili k sreći Naroda. Dignuti je trebalo one što su pali. Omladinu, koja će ponijeti na svojim leđima budućnost, trebalo je izgraditi na kršćanskim istinama Osjećala se potreba da se povede duga borba za socijalno kraljevstvo Božje. Najznatnija ličnost u toj borbi je dr Iv. Merz. On je bio borac, heroj i svetac u punom značenju te liječi. Nije li Merz bio samo „natražnjak“? Ne, dr Merz je idealni čovjek Božje Hrvatske. Merz je borac protiv samoga sebe, protiv neprijatelja Božjih, protiv sviju onih koji govore o idealima, ali malo se brinu da ih ostvare, da se k njima vinu. On je borac, što na vlastitim i nježnim ramenima nosi breme vremena, koji vlastitom krvlju i znojem crta put do savršenstva. Merz je borac protiv sobe. U njemu vrije krv i mlado mu srce živo kuca, ali on pregara. Prezire ženu i njenu ljubav i polako se predaje zagrljaju Vječnosti. Važno je ovo naglasiti u naše vrijeme kada mnoga mlada srca postaju igračka strasti, koje ga truju i uništavaju. Merz je shvatio Krista i značaj njegov. Osjetio je da za Vječnu Ljubav treba trpjeti. „Ko hoće da ide za mnom neka uzme svoj križ….“ Merz je sve to učinio. Bio je čovjek žrtve. Nježno mladićevo tijelo sniva svoj zasluženi san na daskama poda… U žrtvi nije znao granica. Svijet mu je laskao. Zvao ga je sirenskim glasovima da ga slijedi i da ga ljubi do iznemoglosti. Ali Merz je išao trnovitom stazom. Išao je putem do Golgote. Bio je heroj, odrekavši se svega radi općeg dobra naroda i omladine. Merz je bio vjeran svojim načelima. U borbi sa svijetom širokih dimenzija, u pravoj borbi protiv sebe samoga tražio je utjehu i pomoć. U sjeni Tabernakula obasjan vječnim svijetlom Merz je nalazio snagu za svoj daljnji rad i borbu. Takav je bio Merz. Svojim životom pokazao je da se i u modernom svijetu može živiti sveto i kršćanski. Merz je vlastitom rukom zasadio u vrtu hrvatske omladine tri bijela cvijeta, tri ruže. Omladina ga se sjeća jer ju je istinski ljubio. On ju je digao i rekao joj nježno, da je prava sreća čovjekova Vječni Bog. Tri cvijeta njeguju križari u svojem vrtu. Zalijevaju ih vlastitim znojem, štite ih od oluja. Tri ruže cvjetaju, tri bijela nježna cvijeta: Žrtva, Euharistija i Apostolat. Merzovim putem kroči smjelo četa. Ne straši ju grom nepravde i nasilja, jer Hrvatski narod ispruženih ruku čeka.. (Bez naslova)
NOVO!
Akademsko Križarsko bratstvo »Mahinć«, izdalo je slike pok. Dr. Ivana Merza, osnivača Orlovsko-križarskog pokreta. Slika je formata 21X29, a štampana je na najfinijem papiru (ili kartonu). Cijena je samo 3 dinara. Ne bi smio biti ni jedan poštivalac pokojnog Dr. Merza, koji ne bi imao ovu vjernu sliku velikog pokojnika. Ispod slike se nalazi Njegov potpis. Komisioneri imaju osobiti popust. Naručuje se(…) «Zadušnica za dra Ivana Merza u Travniku»
ZADUŠNICA ZA DRA IVANA MERZA U TRAVNIKU
Na 10. svibnja o. g. priredilo Đačko i Omladinsko Križarsko Bratsvo prigodom 11-godišnjice smrti Dr. Ivana Merza pjevane zadušnice (…) u žup. crkvi u 7, sati. Zadušnicama su prisustvovali članovi ĐKB-a, K. S.-a te zborovi (…) ĐKB-a i OKB-a. Prisustvovalo je također i mnogo građana.. Pjevao je zbor »Sv. Cecilije« pod vodstvom č. (…), a zadušnice je otšlužio preč. g. Franjo Vrebac, župnik i zač (…) Vječna slava Dru Ivanu Merzu M. STANKOVIĆ, «Žena u službi Krista Kralja»
Žena u službi Krista Kralja
Rujan 1926. - Divna, sunčana, bogata jesen. Vječni Rim utonuo je u poslijepodnevni mir, a mi brzamo ulicama, da što više vidimo, da što više naučimo. S nama je Merz, dragi naš Merz, naš vođa, učitelj, savjetnik. Dolazimo pred ogromnu bijelu zgradu, u kojoj stanuju članice družbe Opera Cardinal Ferrari. Mnogo nam je o njima Merz u Zagrebu pričao. One su redovnice, a žive u svijetu. Nemaju redovničkog odijela, a zaručene su s Kristom po redovničkim zavjetima. Zajednički stanuju, a svaka vrši u svijetu zvanje, za koje se spremila. Sve slobodno vrijeme posvećuju Katoličkoj Akciji i katoličkom socijalnom radu, a napose nastoje oko toga, da Boga unesu u sredinu, u kojoj su zaposlene. Divan, sasvim moderni suvremeni apostolat! Nepoznate, sasvim obično obučene, bez vike i glasnih riječi, mogu se članice Opere ušuljati u sve kuteve ljudskih duša, u sve probleme obitelji, na mnoga mjesta u javnom životu, kamo ne može ni ruke svećenika, ni drugih redovnica. Prolazimo širokim, svijetlim hodnicima. Ulazimo u njihove kancelarije, pregledavamo socijalne institucije, pa ogromnu veliku tiskaru, u kojoj se štampa većina katoličkih edicija Rima. Zanimamo se za njihov rad u Katoličkoj Akciji, za rad i način njihova života uopće, a one sve spremno i uslužno pokazuju. Vode nas u svoje redovničke prostorije. Sve odiše mirom i ozbiljnošću Družbe, jednostavno, ali savremeno obučene, vedre i nasmijane. Merz je oduševljen. Pažljivo promatra naša lica, da vidi kako nam se sviđa zamisao redovništva u svijetu. Dugo se bavio mišlju, da se nešto slično osnuje i kod nas, i sad nam evo pokazuje konkretnu sliku onoga, o čemu je toliko govorio. A kad smo sve pregledale, o svemu se informirale, tad nas vode u malu ukusnu kapelicu. U njoj je tajna njihovih uspjeha. U jutarnjim meditacijama, u sjedinjavanju s nekrvnom Žrtvom i žrtvovanim Jaganjcem, u čestim adoracijama, u noćnom klanjanju, u svemu tome jest ključ njihovih uspjeha, njihovog apostolskog nastojanja, njihovog rada za kraljevstvo Kristovo na zemlji. »Hoće li se i kod nas nešto takva osnovati, doktore?«, pitale smo dobroga Merza. »Hoćemo! Moramo!« - »Kada?« - »Možda je osnutak već blizu, ali najprije mnogo molimo za to.« Vrijeme je prolazilo. Merz je okupljao prve mladiće, da s njima osnuje muški svjetovni red, a iza toga osnovat će se on i za ženski svijet. Već je bio sastavljen i nacrt prvih pravila. I ime se izabralo: Vitezovi Presv. Srca. Merz nas je stalno izvješćivao o pripremama za tu veliku stvar. I kad je izgledalo, da je stvar već zrela, da treba s njom početi, tad se neočekivano pokazaše poteškoće, i stvar je zapela. Merz se žalostio radi toga. Iz Jesenica, gdje je bio na oporavku, piše on: »Kada ne ide drukčije čovjek si u svijetu mora da stvori samostansku regulu i po njoj da živi.« Nekoliko mjeseci iza toga vjerni vitez Presv. Srca neumorni suradnik Krista Kralja ode u vječnost. Ali njegova zamisao nije propala. Uvijek je bilo duša, koje su je nosile u svojim sakritim dubinama i koje su mnogo molile i mnogo žrtvovale, da se Merčeva zamisao ostvari. Uvijek ih je bilo, koje su htjele da vjernost Kristu Kralju, vjernost Njegovom apostolatu dokažu svojom potpunom ličnom žrtvom, svojim potpunim predanjem, ali ne iza četiri samostanska zida već u svijetu ...
Veljača 1938. - Ušli smo u godinu, u kojoj će dragi Merz naročito bdjeti nad nama, nad našim radom, nad Križarstvom, nad omladinom, za koju je život položio prije 10 godina. I dok je Merčev grob bio još pokriven bijelim snijegom, na koji su dobro ruke stavile prve visibabe i kukurijeke, sastali smo se na tom grobu, jer nam je duše zaokupila velika, sveta odluka. Treba provesti Merčevu zamisao u život. Treba stvoriti jake, izgrađene jedinice, koje će se sasvim staviti u službu Krista Kralja. Obući se u redovničke zavjete, a živjeti u svijetu. Izgarati u apostolatu, ali i sasvim se posvetiti iznutra, da se po nama drugi posvećuju. Žena u službi Katoličke Akcije u službi je Krista Kralja, jer ostvaruje Kraljevstvo Njegovo na zemlji, Kraljevstvo milosti, Kraljevstvo pravde i ljubavi. U dušama, u obiteljima, u svojoj radnoj sredini, u svome narodu. Hoćemo, ostvariti ćemo redovništvo u svijetu! Dragi prijatelju, pod bijelim snježnim plaštem, budi uz nas… Sveta dušo našega Ivana, to je tvoje djelo… Morao si otići u krilo Očevo, da se ono rodi u tvojoj desetgodišnjici. Sad razumijem tvoj tako nagli odlazak.
Srpanj 1938. - Samostanska aleja pružila se u plavu daljinu. Bijele glavice ivančica proviruju između zelenih grmova, a zlatno klasje njiše se na podnožju pitomih bregova. Prve duhovne vježbe onih, koje su odlučile provesti Merčevu zamisao, a u gradu gdje se Merz rodio, gdje je kršten i odgojen. Lik najvećega našeg Križara tako nam je drag, tako bliz. Kroz osam dana neprestano nam je pred očima, a njegove misli o svjetovnom redu sazrele su potpuno u nama. Jest, stavit ćemo sve u službu Krista Kralja. Bit ćemo njegovi borci, njegovi pioniri u hrvatskom narodu. Pod vodstvom Crkve - za Krista Kralja! Kolovoz 1939. - Brzi vlak juri prema sjeveru. Ostavljamo zelene bregove, bijele crkvice, samotna raspela na raskršćima i žurimo, žurimo k cilju. U jednoj susjednoj zemlji postoji već četiri godine dom svjetovnih redovnica. Na stanici dočekuje nas njihova starješica. Ispod slamnatog šešira prijazno nas pozdravljaju ozbiljne modre oči, okružene svijetlim pramovima. Veseli pozdravi, srdačan stisak ruku, a tad brzamo autobusom do cilja. Iza zelenog parka ukazuje nam se pročelje njihovog doma. Stara biskupska palača sa širokim hodnicima, velikim svijetlim sobama i baroknom kapelicom. Najprije ulazimo u kapelicu, koju same uređuju i u kojoj ima svaka svoje određeno mjesto. Tu one mole, pjevaju koral, stvaraju nacrte za rad, za osvajanje duša. Tad pregledavamo kancelariju, pa veliku dvoranu za sastanke društava Katoličke Akcije pa spavaonice, u koje mogu primiti veliki broj djevojaka prigodom duhovnih vježbi i tečajeva. Taj je dom centar Katoličke Akcije cijele jedne biskupije. U njemu se izdavaju nacrti za rad u organizaciji djevojaka, u organizaciji djece. U njemu se stvaraju programi za dekanatske tečajeve, za djevojačke kongrese za cijelu biskupiju ili jedan kraj. Prošlogodišnjem kongresu prisustvovalo je 3.000 djevojaka i preko 30 svećenika. Ove godine bilo je nekoliko manjih, ali vrlo dobro posjećenih tečajeva. Dakako, da u širokim masama njihovih članica treba mnogo toga ispraviti, izgraditi, produpsti. Ali ima i divnih, dubokih duša. S ovim ozbiljnim dušama rade na sličan način kao mi s pionirkama. Neumorne su naše nove znanice. Marljivo obilaze svoja društva vlakom, autobusom, dvokolicom. Na dvokolici obilaze i periferiju svoga grada i blaže socijalnu bijedu. Upravo kad smo bile kod njih, uređivale su stan za neku siromašnu obitelj, koja je stanovala u vagonu. A kako su vesele naše znanice! Kad su u najdubljem poslu i kad su najviše zauzete apostolatom, uvijek je neki posebni čar vedrine, duboke nutarnje vedrine na njihovim, licima. I onda kad se na dvokolici žure praznom cestom, i onda kad govore masama djevojačkog svijeta, i onda kad srca svoja darivaju siromasima periferije, i onda kad rade jednolične, sitne kućne poslove. Uvijek vedro, uvijek s Kristom i Gospom, koju napose štuju. Osnivač žosizma kanonik Cardijn rekao je prigodom svoga boravka u njihovom domu: »Vaša biskupija imade dvije svijetle točke: sjemenište i vaš dom.« A u tom domu su one koje ostaviše sve, da služe drugima; koje se odrekoše svega, da mogu živjeti za sve. Žene u službi Katoličke Akcije, u Kristovoj službi. Uspoređujemo njihov rad s našim skromnim počecima i radujemo se, što je i nas odabrao Gospodin za sebe, za svoju službu.
Listopad 1939. - Može li biti nemirnije atmosfere od ove, koja nas steže i grči u ovoj jeseni? Istina, ratni požar nije zahvatio naše granice, ali ako smo jedno u Kristu, možemo li biti ravnodušne na tolike današnje tragedije u svijetu? Na proljevanje krvi, na suze i jauk; na siromaštvo, na razorene obitelji; na ucviljene majke i malu sitnu siročad… Možemo li biti ravnodušne, pa zbivalo se to u poljskim ravnicama, na kršnim Karpatima ili na francuskoj granici? Ne, ne možemo biti ravnodušne, ta sve je to naše, jer je sve Kristovo. Kako stenjemo i plačemo i ove jeseni pred Njegov blagdan. A kod nas? Da, nas nije zahvatio ratni plamen, ali da li je kod nas sve mirno, staloženo, sretno? U našem nacionalnom životu, na katoličkoj strani, u Katoličkoj Akciji? Kadgod nam se čini, da je sve poremećeno, sve razoreno, sve propalo. I da se sadašnjica ne može pohvaliti ni jednim pozitivnim rezultatom, ni jednom do kraja provedenom plodnom akcijom. Pa ipak! Iako izgleda da je mraz sve zahvatio, da promrzle duše mnogih neće više oživjeti, da prilike u katoličkim našim redovima, nužno rađaju otpadom, bijegom, malodušnošću, Krist Kralj u svojoj vladarskoj moći i svojoj kraljevskoj velikodušnosti i darežljivosti dao nam je, da u ova teška i mutna vremena ostvarimo nešto veliko: Merčevu zamisao o svjetovnom redu provele smo u djelo. Stvorena je zajednica onih, koje će potpuno služiti Kristu Kralju po Katoličkoj Akciji, po katoličkom preporodnom radu u dušama, po katoličkoj socijalnoj obnovi društva. Ima li veće milosti od ove? Da li nas je mogao Krist Kralj više odlikovati? Da li nam je mogao povjeriti uzvišeniju zadaću? Da, naš svjetovni red, sav posvećen Katoličkoj Akciji, tu je. Nikao je u Merčevoj svetoj duši, a rođen je preko molitava i žrtava, suza i poteškoća u križaričkim redovima. Sav posvećen Kristu-Kralju našemu. Sav u službi Katoličke Akcije. Sav u gorljivosti za spas duša. Sav u ozbiljnom nastojanju oko izgradnje svetosti, svojih članica i preko njih stotina i tisuća mladih djevojačkih srdaca. Sav u blizini Merčeve mirisne duše - njezinih bijelih euharistijskih visina i njezine ganutljive ljubavi prema hijerarhiji. Sav Božji, sav Kristov, sav za druge, za duše, za utjelovljenje Krista, u dušama mnogih. To je najveći dar Krista Kralja u ova teška vremena. Stavljen je u slabašne ruke, ali u srca koja mnogo ljube Krista u Ocu i Duhu i u neumrlim dušama. Hvala Kristu Kralju, što je nas male izabrao za velike stvari. Hvala Mu, što je nama ženama dao da potpuno razumijemo, kako je uzvišena Njegova služba. Hvala Mu, što nas je htio za svoje suradnice, za one, preko kojih će On sam ostvarivati svoje kraljevstvo na zemlji. Hvala Mu! S Gospom, prvom Njegovom suradnicom, zahvalno kličemo: Veliča duša moja Gospodina… Neka Ga veličaju duše naše uvijeke! M. Stanković
Hrvatstvo Dr. Ivan Merza
Prilike su takove, te mnogi šute na članak Š. Lukina o Dr. Merzu (»Borac s bijelih planina«) u broju 7. - 10. g. 1938. »Hrvatske prosvjete« (uređuje ju Dr. Ljubomir Maraković),[1] koji bi imali na nj mnogo toga primijetiti. Mislim, da ipak nikako nije u interesu Kristova kraljevstva u Hrvatskom narodu, da nitko ništa ne progovori. Neobično svijetli lik Dr. Merza mora da ostane - radi objektivne istine! - čist ne samo od subjektivnih (ovisnih o njemu, hotimičnih) ljaga, već i od onih (objektivnih) ljaga, koje na njega subjektivno ne bi bacale nikakvo ružno svijetlo. No još nešto: treba od njega odbiti i one neopravdane prigovore, koji ni subjektivno ni objektivno ne umanjuju njegovu veličinu, ali umanjuju vrijednost njegova djela i oslabljuju moć djelovanja njegove osobe i njegovih ideja na hrvatsku katoličku omladinu. A baš prigovori te vrste neprestano se vraćaju u dotičnom prikazu Š. Lukina (11 stupaca »H. P.«), a jednako i u 4stupačnoj »Napomeni« urednika »H. P.« Dr. Lj. Marakovića. Š. Lukin priznaje Dr. Merzu »čeličnu energiju i dobre namjere«, on dopušta, da je Dr. Merz iza rata »bio snažno zahvatio svojim radom u našem narodu«, »ali - njegove su riječi, - moram priznati, kao da nije uvijek imao sreće postaviti sve na pravo mjesto - da se trajno razvije«. I onda pokušava to rastumačiti: »Možda je ipak i to bio ponekada uzrok, što je on bio tek odgojen Hrvat, a ne rođeni po kućnoj tradiciji. Sve je morao učiti i naučiti, pa dakako da je teško shvatiti u tančine bilo i dušu jednog gonjenog naroda i prema tome i njegove pokrete - uskladiti!« Da li i njemački raport Ive Merza pred dotada nepoznatim Š. Lukinom, a svojim novim šefom, na fronti, u austrijskoj vojsci, gdje je njemački bio služben jezik, ima pokazati, da Dr. Merz nije bio potpun Hrvat? U daljem slijedu pripovijedanja, govoreći o velikoj snazi katoličkog pokreta, veli, da je ova bila tolika, te je prof. Maraković za nju predobio i »ovoga mladoga čovjeka, koji nije bio Hrvat ni po rođenju, ni po roditeljima, ni po tradiciji«. Drugi Dr. Merza hoće čak da prikažu kao nacionalna revolucionarca, a Lukin to ovako odbija: »Pok. Merz, dakako, nije bio nikakav nacionalni revolucionarac, kako su mu neki htjeli prišiti, - pa dosta je već to, što je postao među nama lojalan član Hrvatskog naroda i što je u tome narodu nesebično radio na njegovu korist. On je naučio biti Hrvat, ali čemu da mu se još dodaju pretenzije nacionalnog revolucionara u bilo kojoj formi, kad bi on bio isto tako dobar Nijemac, Francuz ili Talijan, da se odgojio među tim narodima.« I Dr. Lj. Maraković nabacuje u svojoj »napomeni« više stvari, kojima se hoće reći, da Dr. I. Merz nije bio potpun Hrvat. »Porekli bismo sve, što nazivamo ponosno tisućgodišnjom hrvatskom kulturom, ako ne bismo bili u stanju osjetiti tu razliku,[2] koju sam mogao godinama i godinama promatrati okom u oko.« Govoreći o činjenici, da Merzov gimn. kateheta na Merza nije posebno djelovao, veli, da je »tomu dobrim dijelom bio razlog i u tome, što je Msgr. Pajić bio domaći Bosanac, a Merz »Švabo««. Spominje, da je materinski jezik Merzov bio njemački. I pri koncu »usuđuje se kazati« za Merza, »da u čitavu vrlo složenu i veličanstveno bogatu puninu hrvatske prošlosti i onoga, što je u biti sačinja, nije dospio pravo ni zagledati«. Svakako je interesantno ovo stavljanje na tapet Merzova hrvatstva. Doći će jednom vrijeme, kad će se kompetentni moći otvoreno pozabaviti, i u opsegu čitave velike knjige, tvrdnjom Lukinovom o Merzu, »kao da nije uvijek imao sreće postaviti sve na pravo mjesto - da se trajno razvije«. Mi tu njegovu tvrdnju kategorički odbijamo. A s nama je odbija, tvrdo smo uvjereni, ogromna većina svijesnih Hrvata. Ako su poteškoće, na koje je naišlo Merzovo djelo, dokaz, da nije uspio, onda bismo morali i za sve osnivače redova i za sve katoličke velikane uopće reći, da nisu uspjeli, jer u svih je njih životno djelo, i za života i poslije smrti, nailazilo na velike poteškoće. Još je rano govoriti o konačnom uspjehu ili neuspjehu Merzova rada. Ali naše je čvrsto uvjerenje, da je to djelo Božje djelo, pa da ga zato ne će moći ništa uništiti (Dj. Ap. 5, 39), da mu je dakle konačni uspjeh zajamčen. A ako ne stoji Lukinova tvrdnja, da Dr. Merz »nije uvijek imao sreće postaviti sve na pravo mjesto - da se trajno razvije« - kao što mi tvrdimo, da ta Lukinova tvrdnja ne stoji, - onda je posve bespredmetno »prosvjetino« odnosno Lukin-Marakovićevo stavljanje na tapet Merzova hrvatstva. Ali, kad je to pitanje već nabačeno, pogledajmo ga i mi, barem letimično! Govoreći o Merzovoj nacionalnoj orijentaciji njegov životopisac s pravom istiće, da se »nacionalna pripadnost ne prosuđuje toliko po krvi i po srodstvu, koliko po osjećaju«.[3] Ako to ne prihvatimo, morat ćemo radi stranog podrijetla, radi nehrv. rezimena, iz hrv. povijesti izbaciti toliko neobično zaslužnih Hrvata. Još kao maturant veli Dr. Merz u svom dnevniku za Hrv. narod, da mu je to najmiliji narod, - i odlučuje, da će u vojnoj akademiji pratiti njegove prilike i čitati hrvatske listove.[4] I zbilja, u vojničkoj akademiji u Bečkom N. Mjestu, dakle u jednoj skroz njemačkoj državnoj instituciji, njegovo hrvatstvo dolazi do jakog izražaja. U četvrtak, na dan izlaza polazi jedamput i na grob Zrinjskog i Frankopana.[5] U njegovu dnevniku iz tog vremena nalazimo misli zreloga hrvatskoga nacionalizma.[6] A ono par slučajeva o žarkom i spremnom na najveće žrtve Merzovu hrv. rodoljublju, uz poznavanje njegova čelična karaktera i neobično jake volje, daje nam puno pravo na zaključak, da bi se taj Dr. Merz i g. 1935. i, osobito, prije toga mnogo, mnogo bolje ponio, nego mnogi i mnogi i podrijetlom Hrvati, koji su se na svoje hrvatstvo kleli i nastupali kao hrv. ideolozi. Merzovi učenici - Križari pokazali su se, u vremenima najtežim po Hrvatski narod, i na području hrvatstva dostojnima svoga učitelja. U poznatom slučaju sa »jugoslavenskom menzom« u Beču godine 1919. bio je Dr. Merz jedini, koji je udario putem radikalnog i beskompromisnog hrvatstva, dok su svi ostali članovi »Hrvatske« pošli drugim, lakšim putem, a hrvatski liberalci svih boja potpisaše ponizno bez ijedne riječi protesta izvjesnu izjavu.[7] A u Parizu, na jednoj međunarodnoj katoličkoj manifestaciji, kad su Hrvati imali nastupiti pod jednom drugom zastavom, Merz je bio onaj, koji o tom nije htio ni da čuje i naglasio, da bi bila sramota, da Hrvati, narod sa hiljadu godina prošlosti, ne istaknu svoje zastave. Drukčije priređenu zastavu Merz je okrenuo i ponio kao hrvatsku na toj priredbi.[8] Dr. Merz je posjedovao i odlike, koje su baš Hrvatskom narodu tako karakteristične: I sam Lukin počeo je, kako priznaje u cit. »Hrv. prosvjeti«, očajavati, a Dr. Merz nastojao je u njemu dignuti duh. - I njegova odanost i iskrenost, bez imalo primjese vanjskog formalizma ili lukavosti, napose prema crkv. predstavnicima, odlike su, koje posjeduje i Hrv. narod. - I još mnogo toga: plemenitost i mekoća srca, skopčana sa ponosnom samostalnošću i silnom energijom, itd., itd. Pa ako imamo pred sobom Dr. Merza kao podrijetlom stranca i pitamo se, šta ga je to tako jako privlačilo Hrv. narodu, onda će odgovor biti složen, ali mislim, ako Š. Lukin hoće reći, da ga je Hrvatom učinila samo »snaga velike i pravedne ideje« katoličkog pokreta (nije jasan u tom odsjeku), da je odgovor vrlo manjkav i da nikako ne zadovoljava. Da bude odgovor potpun, valja spomenuti: Merz se je rodio u Banjoj Luci, gdje je i gimnaziju svršio. Razumije se, da je on tu kontakt podržavao u prvom redu s hrv. gimnazijalcima. I baš radi toga on je imao dovoljno prilike da prilično zaviri u povijest Hrv. naroda, osobito u povijest Bosne. Trpljenje i heroizam crvena su nit kroz povijest Hrvata, a obadvoje silno djeluje na sve plemenite duše, osobito omladine. I napokon ona pitomost, ona bezazlena ćud i gostoljubivost Hrvata, stoljetne nepravde, onaj kraljevski ponos i još mnogo toga djelovalo je i na Merza, kao i na mnoge druge ljude, podrijetlom strance, i snažno privlačilo u kolo Hrvatskog naroda. A ta jaka asimilatorna moć Hrv. naroda, radi spomenutih odlika, dolazi na bosanskom tlu u još posebno intenzivnoj mjeri do izražaja. Kao neobično važan faktor djelovala je u tom pravcu potpune hrvatske nacionalne asimilacije pri Merzu i ćudoredna intaktnost njegova srca, te neobično velika doza poštenja (i kod katol. radnika još kako je aktuelno govoriti o poštenju: nakana, metoda itd.) i njegova radikalna vrhunaravna orijentacija. Stoji li ili ne tvrdnja Marakovićeva da Dr. Merz »u čitavu vrlo složenu i veličanstveno bogatu puninu hrvatske prošlosti i onoga, što je u biti sačinja, nije dospio pravo ni zagledati«, na to pitanje neka odgovore kompetentniji! Ali glavno je, da je taj čovjek među Hrvatima mnogo radio i da je njegov rad duboko zadro u njivu Hrv. naroda, dublje, negoli ijednoga drugoga od naših sada već mrtvih velikana na polju katoličke organizacije; velim »dublje«, jer ničije djelo nije u onako kratko vrijeme doživjelo tako krasnih rezultata i bilo s toliko ljubavi i razumijevanja primljeno od cijeloga Hrvatskog naroda kao njegovo. Zar bi sve to bilo moguće, da nije Dr. Merz uz ostalo posjedovao i temeljito poznavanje psihe Hrv. naroda? I da nije s tim narodom duboko osjećao? Da, on je s njim duboko osjećao; i premda je tada i u katol. org. redovima bila dijelom era jugoslavenovanja, Dr. Merz je uvijek čisto hrvatski osjećao, govorio i radio. I kad je abhorirao od katol. polit. stranke, Dr. Merz je od »ne abhorirao i kao svijestan Hrvat. A zar nije Dr. Merz i tim pokazao veliko poznavanje hrvatske psihe, što mu je za veliko djelo katoličkog preporoda Hrv. naroda u okviru Papine KA toliko bilo stalo do toga, da mu na čelu stoji Dr. I. Protulipac, čovjek, koji je svojim velikim poštenjem, svojom nesebičnošću, svojini radikalizmom i svojim idejama, ali i svojim čisto ličnim osebinama i metodama osvojio cijeli Hrvatski narod, pa i samo narodno vodstvo, za veliku misao katoličkog preporoda? Ne; Dr. Merz nije bio samo »lojalan član Hrv. naroda«, kako za njega veli Š. Lukin, već je bio neobično svijetla hrvatska katolička pojava. I njegov jaki hrvatski nacionalni osjećaj disponirao ga je za njegova velika djela. On je i u svom hrvatstvu odmakao daleko naprijed od svojih učitelja. Ima i drugih stvari u spomenutom prikazu Š. Lukina i napomeni Dr. Lj. Marakovića, na koje bi se valjalo osvrnuti. Možda drugi put. Ovdje još samo jedno pitanje: Spomenuti prikaz i napomena uvršteni su u rubriku »Dokumenti«; je li im tu i mjesto?[9] F. K. Franjo KRALIK, «Životni lik Merzov», Katolički tjednik, Sarajevo, 15 (18)/1939., br. 18, str. 2-3
Životni lik Merzov
Osim netočnosti s obzirom na hrvatstvo Dr. Ivana Merza ili, još bolje, njegovo snalaženje u Hrvatskom narodu, u članku Š. Lukina u zadnjem četverobroju »Hrvatske Prosvjete« i u napomeni k tomu članku, što ju je napisao Dr. Ljubomir Maraković,[10] ima ondje i tvrdnja druge vrste, preko kojih se ne smije olako prijeći.
A zašto smatramo, potrebnim, da lik Dr. Ivana Merza ostane svijetao i nezamračen i da se oko njegove osobe ne slažu neobjektivne tvrdnje, kao ni tvrdnje, koje doduše mogu i odgovarati istini, ali u kontekstu, u kojem su iznesene, - iznesene usto osamljeno, bez onih činjenica, koje tim tvrdnjama oduzimaju svaku važnost, - mogu unijeti zabunu? Zato, jer je Merz providencijalna osoba na području Katoličke Akcije u hrvatskim krajevima, koja je svojim djelovanjem provela neobično važno skretanje katoličkog pokreta u smjeru Papinih direktiva, a u tom radu imao uza se mase organizirane hrvatske katoličke omladine. Razumljivo je, da će i Merzovo djelo izgubiti na ugledu i značenju, ako nekome uspije zasjeniti njegovu osobu. A kad imamo pred očima Merzovo djelovanje, onda ne smijemo s uma smetnuti dvije činjenice. Prvo, tomu je Merzu Crkva alfa i omega, a na auktoritet crkveni gleda on ne samo najortodoksnije, nego upravo svetački. On na području KA u hrv. krajevima hoće samo ono, što želi i traži Sv. Otac Papa. Zato temeljito studira papinske dokumente i mnogo o tomu piše. U smisao Papinih odredaba o KA, izgleda, da ni od naših crkvenih ljudi nije nitko tako temeljito unišao kao Dr. Merz. I, premda se malo na čije riječi toliko pazilo, koliko na Merzove, još nikomu nije uspjelo dokazati, da je Merz, pozivajući se na riječi Sv. Stolice, u ičemu pogriješio. Za svaki svoj zahtjev on je imao pokriće u riječima papinskim. Vođen jasnim odredbama Sv. Oca Pape on hoće u KA potpunu ovisnost o crkvenoj hijerarhiji, ali i punu neovisnost od drugih, osobito tajnih foruma.[11] Pa zar-onda ne bi bilo fatalno, da se najprije zasjeni Dr. Merza, i tim istini bude onda bačena sjena nepovjerenja i na djelo toga čovjeka, koji je »vir catholicus« u punom smislu riječi? Ali bi to bilo fatalno i sa čisto nacionalnog hrvatskog stanovišta. U zadnjem smo podlistku nabacili par misli o tomu, kako je Merz svojim djelovanjem odgovorio psihi Hrvatskog naroda. Ničije djelo na polju organiziranog katol. rada kod nas nije naišlo na toliko razumijevanje, odobravanje i prihvaćanje od strane najširih slojeva Hrvatskog naroda, ali i od strane naših vodećih nacionalnih krugova, kao Merzovo. To je druga od dviju činjenica, za koje gore rekoh, da ih valja imati na umu, kad promatramo djelovanje Dr. Merza. Tu je bez sumnje od presudnog značenja bila ona otvorenost, koja je karakteristična za Merzov nastup i djelovanje, karakterne metode, depolitizacija, za koju se je toliko zalagao, iskreno i čisto od jugoslavenovanja hrvatsko rodoljublje, radikalizam života i nastupa, koji je i tražio od organizirane katoličke omladine i svojim primjerom propagirao, kidanje sa tajnim samonametnutim vrhovnim »katoličkim« forumom, ali ne na zadnjem mjestu i - njegova životna iskrena povezanost sa Sv. Stolicom, s kojom je i Hrvatski narod bitno povezao svoju povijest. Pa zar ne bi onda svako neobjektivno prikazivanje Merzove osobe bio i udarac u leđa Hrvatskom narodu? A ako indirektan, to samo opasniji. I koja fajda od toga, što bi se moglo na ovo odgovoriti, da nije ni jednome ni drugome bilo na kraj pameti takve udarce zadavati, - to ni mi ne tvrdimo, - kad su to ipak udarci!
Stoga nas mora smetati i ono par mjesta u citiranom članku i napomeni, koja će, barem na prvi mah, prilično iznenaditi čovjeka, koji o Merzu samo to znade, da je bio velik asket, koji je na podu spavao, mnogo postio i dugo klečao. Razumljiva je disonanca, koja se u duši Merzova štovatelja javlja, kad pročita Lukinov navod: »Kadet je slatko srkao ponuđeni oficirski čaj i griskao s apetitom dvopek namazan maslacem…«; jer zadnje nam poznanice Merzova asketskog lika govore o čovjeku, koji kao da više nije imao nikakvih potreba, osim da u tančine vjerno izvrši misiju, koju mu je Providnost u Hrvatskom narodu namijenila. A ipak, kakvo čudo, ako je Merz zbilja »slatko srkao« i »griskao s apetitom« na onoj strašnoj zimi, na visini od 2021 m, izmoren teškim skijaškim vojničkim naporima. A na koncu ni Merz se nije preko noći riješio svih svojih pogrešaka i nesavršenosti. I njemu se valjalo sa sobom boriti. Pa kao i kod drugih duhovnih velikana i Merzova je veličina baš u toj borbi protiv samoga sebe. No više nas smeta način nekih Marakovićevih konstatacija. Pripovijeda Dr. Maraković za Merza: da mu je vratio »Gral«, »odbijajući ga, jer da je »suviše katolički««; da je češće išao u protestantsku crkvu na propovijed, »jer da su tamo propovijedi mnogo ljepše nego kod nas«;[12] i da je »pok. Merz bio jedini đak za čitava Marakovićeva rada u B. Luci, kojega je, u V. razredu, »morao kod inspekcije u crkvi opomenuti na dolično držanje, jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima«. Sve te stvari, kad su već realnosti, činjenice, izvrsno spadaju u Merzovu biografiju, jer samo upotpunjuju sliku životnog svetačkog razvitka. Ali ovako osamljeno iznesene, pogotovu prigodom 10godišnjice njegove smrti, kad su ga njegovi štovatelji i njegova omladina komemorirali kao hrvatskoga katoličkog velikana, koji je herojskom ustrajnošću radio oko svoga osobnog posvećenja[13] i oko posvećenja cjelokupne organizirane katoličke omladine, kadre su zamračiti njegov svijetli lik i unijeti zabunu.
Iz Lukinovih riječi na početku članka čovjek dobiva dojam, kao da mu je poticaj za pisanje o Merzu dao svibanjski broj »Života« od god. 1938., posvećen Merzu. Lukina je »sve ono, što je tamo o njemu napisano, ostavilo hladna«, i čini mu se, da »su oni još nešto o njemu htjeli reći«, »ali kao da nisu mogli, te su tako propustili napisati« »i tko ga je odgojio za hrvatski katolički pokret«.[14] I drugi sa čitali dotični broj »Života« i ostali su iznenađeni onim, što osjetiše, da je rečeno među recima, ali nije im ni na kraj pameti bilo, da sa htjeli još i to reći, »tko ga je odgojio za hrv. katol. pokret«, »ali kao da nisu mogli«. Spomenuti broj »Života« nije imao biti Merzova biografija, pa da onda sve u nj strpaju. Dotični su članci bili tako koncipirani, te su bili izvan njihova dohvata bezbrojni detalji iz Merzova života, pa tako i taj I samom Dr. Lj. Marakoviću je krivo, kako se to jasno vidi iz njegove napomene, što se nije dovoljno istaklo njegovo (Dr. Lj. M.) djelovanje na Dr. Merza. Nabrojivši neka fakta, veli: »Nakon toga neka sami čitaoci prosude, šta im se čini o vjernosti poznate biografije pok. Merza, gdje se dojam moga rada za Merzovih školskih dana postavlja al pari s onim profesora franc. jezika, jednoga od osnivača naprednjačkog pokreta u Hrvatskoj...« Čitač tih redaka dobiva dojam, kao da se Dr. Kniewaldu hoće predbaciti neko zlonamjerno prešućivanje izvjesnih činjenica u Merzovoj biografiji i kao da se hoće ustvrditi, da Dr. Kniewald, barem među recima, kaže, da je djelovanje Marakovićevo na Merza ekvivalentno onomu profesora franc. jezika Dr. Skoka. A ipak, to se nigdje ne kaže. Dr. Kniewald naprotiv detaljno govori o pozitivnim učincima poznanstva s Dr. Marakovićem, veli, da se je Merz zaslugom Marakovićevom »upoznao s preporodnim mislima i nastojanjima biskupa Mahnića«,[15] da je »drugovanje s drom Marakovićem bilo od zamašnog utjecaji na njegovo tadašnje shvaćanje života«[16] i t. d. A ako Dr. Kniewald u Merzovoj biografiji ne spominje onih detalja, što ih o svom djelovanju na Dr. Merza navodi Dr. Lj. Maraković u spomenutoj napomeni, možda Dr. Kniewaldu nisu bili ni poznati, a ako su bili poznati, bit će da nije smatrao tako potrebnim, da ih unese u biografiju. Na koncu konca ono, radi čega je Dr. Merz providencijalna pojava na polju KA u hrv. krajevima, i nije Merz primio od Dr. Marakovića. Ne smijemo ni to smetnuti s uma, da je Dr. Kniewaldu kao glavno vrelo za pisanje Merzove biografije poslužio Merzov dnevnik, njegova korespondencija, kartoteka i literarna djelatnost.[17] Nakon svega ovoga izgleda nam, da nije umjesno napadati vjernost, Kniewaldove biografije Dr. Merza. Kao što svim Kniewaldovim djelima, tako je i tomu svestrana solidnost glavna oznaka, i čvrsto sam uvjeren, da je to na polju naše autohtone katoličke biografijske književnosti najodličniji rad. I zato se mi Hrvati možemo i pred velikim narodima ponositi radi ove biografije Dr. Ivana Merza.
Smeta nas u Lukinovu prikazu Merza i ono i onakovo neprestano naglašivanje jakosti i sile »duhovnih veza organizacije hrv. katol. đaštva«, koje su »stvarale čudesa«. Posebno naglašuje Š. Lukin, da je radi tih veza kadetu Merzu dao oficirsku hranu i bolji ležaj, kao i zato što pozna »našega Ljubu Marakovića«. »Mi organizirani đaci moramo znati, što nam je dužnost jednoga prema dragomu.« To baš ne edificira. I nehotice može dobiti čovjek dojam, kao da je najveći rezultat pripadništva org. hrv. katol. đaštvu međusobno pomaganje. Onda nam je mnogo simpatičniji onaj hrv. vojnik, koji Merzu u vojničkom zatvoru u Beču donosi zemičku i onda opet zemičku sa šunkom.[18] A takav je i Dr. Merz bio. Na studiju na pr. u Beču dobiva često od svoje majke pakete sa živežnim namirnicama, a on ih većinom drugima dijeli.[19] Ili, kako nam je na pr. mio Dr. Merz, kad s onoliko ljubavi razgovara s iznakaženim prosjakom u zagrebačkom tramvaju, obilato ga dariva i zove ga u svoj stan.[20]
Izgleda, da je ipak jasno, da Lukinov članak i Marakovićeva napomena nikako ne spadaju u rubriku »Dokumenti«, u kojoj ih je »Hrvatska Prosvjeta« objelodanila. F. K. Branko STOROV, «Još o dr. Ivanu Merzu», Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 26/1939., 4/6
DOKUMENTI JOŠ O DRU. I. MERZU
Čitanje zanimljivih bilježaka g. Lukina o pok. Dru. Merzu s napomenom g. Dra. Marakovića potaklo me, da i sam zabilježim neke svoje uspomene iz vremena drugovanja s njim oko dvadesetih godina. Malo nakon što je, mislim g. 1920., u »Hrv. Prosvjeti« izišla moja pjesma »Dolazak«, primio sam u Našicama pismo od Ive Merza, kojeg dotad nisam osobno poznavao. Veli, da je čitao moju pjesmu i da bi po njegovu shvaćanju posljednji stihovi: »A dotle će došljak ljudima na čela I na slijepe oči žigove da meće - Do tri svijetla žiga, mirisna i vrela« - trebali simbolički prikazivati djelovanje triju osoba Presv. Trojstva. Želi, da mu javim, je li ispravno shvatio, i da me osobno upozna, kad jednom dođem u Zagreb. Malo nakon toga nanio me put u Zagreb pa sam Merza posjetio u njegovu stanu u Mihanovićevoj ulici. Na njegovo razočaranje priznao sam mu po istini, da pjesma nema nikako religiozan karakter, već je čista impresija. Tom prigodom, a i kasnije često, povela se među nama debata o poeziji i o njenim izvorima. Merz mi je vrlo plastično i uvjerljivo dokazivao, kako bi katolički pjesnik trebao svoju inspiraciju tražiti isključivo u Bogu: u idejnom pogledu kao u izvoru istine, a i u estetskom pogledu kao u savršenoj ljepoti. O tome je govorio odmjereno i mirno - kako je to i inače običavao - ali s vidljivim zanosom. Kad sam mu jednom nabacio, da književnik treba upoznati život sa svih strana, kako bi mu skala impresija neposrednim iskustvom bila što veća, replicirao mi je, gotovo uvrijeđen, da je to stajalište filozofski pogrešno, jer emanacije ne mogu nikada biti važnije od izvora, pa je u Bogu kao početku svega jedini praizvor empirije za umjetničko stvaranje. Merz je poeziju, kao i inače umjetnost, vrlo cijenio, ali je, daleko od svakog larpurlartizma (koji je po njegovu sudu dio vanitatis vanitatum), a u skladu sa svojim izrazitim gledanjem na svijet u natprirodnom svijetlu, držao je, da i pjesništvo treba što direktnije vršiti službu i ostalih stvorenja slaviti Boga. Premda nisam nikada rado pisao stihove »po narudžbi«, nisam mu mogao odbiti molbu, kad je što od mene tražio. Na taj sam način preveo s francuskoga »Hoćemo Boga« (sam je dodao stih o sv. Ocu Papi, da stvar bude potpuna, kako reče), a u Dresden mi je g. 1923. poslao neki latinski himan, da ga prevedem. Merz je bio zanesen gregorijanskim pjevanjem, koje je po njegovu sudu najadekvatniji izraz mistike na glazbenom području. Zanimljiva je bila njegova »turska soba« - gotovo prazna prostorija, pod i zidovi prekriti bosanskim sagovima, a na zidu visi neka vrst tambure, uz koju je očito pjevao gregorijanske napjeve. I u Parizu, gdje smo zajedno bili u ljetu 1921., odveo me jednog jutra u 5 sati u neki ženski samostan (mislim karmelićanki[21]) da slušam gregorijansko pjevanje. Kad sam tada došao u Pariz, odmah me ukonačio u nekom malom pansionu u Rue d' Assas, u jednom od mnogih u Quartier Latin. Nije mi odanle bilo daleko do Mme. Michaud, stare čestite građanke, kod koje su stanovali (ili se bar hranili) Merz, Dr. Šćetinec i Đ. Gračanin, pa sam ih često pohodio. Zanimljivo je, kako me Merz formalno »spakovao« u Lurd. Kad sam odlazio iz Pariza, došao sam seoprostiti s našom kolonijom kod Mme. Michaud, ali Merzu nijeišlo u glavu, da se vraćam kući, a da - kad sam već u Francuskoj - ne idem i do Lurda. Imao sam već voznu kartu do Marseillea, pa bi mi propalo par stotina franaka, da sam sada skrenuo put Pireneja. Međutim »lurdista« Merza nije ni to smetalo. Sjeli smo na njegov nagovor u Metro (pariška podzemna željeznica) i odvezli se do Gare de Lyon, gdje je Merzu nakon duge konferencije s prometnim činovnikom uspjelo isposlovati povrat novca za kupljenu kartu (premda to redovito ne ide). Zatim smo se odvezli na drugi kolodvor, gdje je Merz čekao sve dok se nije uvjerio, da sam doista otputovao u pravcu Lurda. Inače nismo drugovali tako mnogo. Merz se marljivo bavio naukom i radom. Sam mi je nekoliko puta rekao, da se obratio na fronti. Markantna asketska figura, trudio se askezom na svakom koraku. Od svog stana do Jelačićeva trga išao je radije Gajevom ulicom nego Zrinjevcem, gdje, kako mi reče, »šušti svila«. Ponudio sam ga jednom u restauraciji Palače Hotela nekim izvrsnim kolačem, ali je, s velikom ozbiljnošću na licu odbio. Činilo mi se, da je i meni zamjerio, što se tako gostim. Prema svemu njegovu držanju i govoru imao sam uvijek dojam, da je zabrinut za pjesnika s bujnom maštom i nemirnim načinom života. U tom je pravcu smatrao, da mu je vršiti neku vrst apostolata. Mogao je i sam reći: Zelus domus tuae comedit me! Ali njegov je stav bio uvijek diskretan i uvjerljir. Nikad nisam imao razloga ni da mu što zamjerim ni da se na njega ljutim. Branko Storov Vinko FRIŠČIĆ, «Merz i studij», Nedjelja, Zagreb, 1939., br. 20, str. 2
Merz i studij
URONJEN U VJEČNU ISTINU, DOBROTU I LJEPOTU.
Na fronti, kako je već spomenuto, dogodio se preokret u Merčevu životu. Taj preokret nije nagao; već u početku njegova dubljeg duhovnog života može se predvidjeti kojim će se smjerom dalje razvijati. No upravo u ovo vrijeme dolazi do zaokreta. Njegov nutarnji život koji do tada ima u glavnom duhovni, intelektualni, misaoni i emocionalni karakter poprima sada duševnost, spiritualni karakter. U ovo doba piše da je najbolja knjiga »De imitatione«. Merz postaje sve više čovjek askeze, a liturgija i religija bit će uskoro za njega najveća umjetnost. Vječna Istina, Dobrota i Ljepota postaju centar njegova nutarnjeg života. Drugi dio Merčeva duševna života obilježava potpuno, apsolutno predanje, uronjenje u Boga. Zbog toga i njegov studij dobiva novu orijentaciju. Sve biva podređeno ideji Boga. Na prvom je mjestu Istina, što se u praktičnom životu zove vjera, kao odnos između čovjeka i Boga. Zatim dolazi Dobrota, moralna svijest kao odnos pojedinca i društva. Etička je strana najvažnija u apostolatu. U svome članku »Novo doba« kaže: »Etička strana života postaje aktuelna, estetska su pitanja u pozadini, jer se radi o životu i smrti, o požrtvovnosti, o samozataji i junaštvu. Estetska će se pitanja poroditi, no neće biti ljepušna igrarija l' art pour 1' art…(str. 107). Studij književnosti, koji je u ratu prekinuo, opet nastavlja. Najprije u Beču, a 1920 god. polazi u Pariz. Na Sorboni je upisao franceski jezik i književnost, a na Institut Catholique se upisao na Faculté des Lettres i to francesku, latinsku i grčku književnost. No ne zanima se samo umjetnošću i književnošću. Umjetnost i književnost ne proučava i ne promatra onako kao u vrijeme »estetskog katolicizma.« Studiju umjetnosti i književnosti podaje dublji smisao; smisao etički. On sam treba da se spremi da može učiti druge. Profesorsko je zvanje vrlo odgovorno pred Bogom i narodom. Profesor prima u ruke omladinu da je odgaja, a odgoj, ako nije ispravan, donosi porazne rezultate, osobito u vjerskom pogledu. Treba odgojiti zdrave generacije da na svojim leđima mogu snositi svu težinu suvremenog života i u društvu koje je odbacilo Krista uspješno djelovati kršćanskim apostolatom. Stoga posjećuje predavanja o katoličkim školama; sluša predavanja o socijalnoj orijentaciji radništva o agrarnim organizacijama, o liturgijskom pokretu. Studijem katoličke organizacije posebice se bavio. Njegova je želja da se hrvatski katolički pokret što više veže s Crkvom. Spoznao je da je upravo svećenik ona zlatna kopča između Crkve koja uči i Crkve koja sluša. U intenzivnom radu proveo je Merz dvije godine u Parizu, a onda je došao u Zagreb. Na temelju svoje radnje »Utjecaj liturgije na franceske pisce od Chataubrianda do danas« promaknut je u zagrebačkom sveučilištu na čast doktora filozofije. Malo kasnije položio je profesorski ispit iz franceskog, njemačkog i hrvatskog jezika. Odmah nakon povratka iz Pariza namješten je za profesora na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Osim proučavanja i proživljavanja liturgije što je za Merza najveći estetski užitak on se poslije svršene stručne nauke dao na sistematski studij kršćanske filozofije i bogoslovne nauke. Filozofiju je studirao pod vodstvom o. Alfirevića D. I. zajedno s drom D. Ćepulićem dvije godine. Uporedo sa studijem kršćanske filozofije proučava originalni tekst i franceski prijevod enciklika Leona XIII, Pija X, Benedikta XV i Pija XI. Kad je svršio filozofski tečaj studirao je osnovno bogoslovlje i dogmatiku. Posljednjih godina zanimaju ga ćudoredna pitanja. Razređuje ih i proučava psihološki, higijenski estetski i ćudoredno sam za se i za katoličku javnost, osobito za orlove i orlice. Pod konac života još se jednim većim studijem obraća k estetskim pitanjima te ih proučava, naročito na osnovu Maritainove knjige: »L' art et scholastique«. Merz nije studij nikad prekinuo; neprestano se izgrađivao do konca života proučavajući ve probleme koji su važni za suvremenog katoličkog intelektualca. Poslije svoje stručne izobrazbe najviše se bavio studijem katoličke akcije. Još kao srednjoškolac upoznao se spreporodnim mislima biskupa Mahnića. U Beču i Parizu stekao je novih pobuda. Kad se vratio u Zagreb, postaje predsjednikom tadašnjeg omladinskog saveza, koji se doskora pretvorio u HOS. Stalno je pratio razvoj Katoličke Akcije, naručivao i čitao knjige i časopise, dopisivao se s vodećim ličnostima Katoličke Akcije u svijetu. Zasluga je njegovih neumornih i strpljivih pregaranja i nastojanja što se pitanje Katoličke Akcije i kod nas počelo ozbiljno pretresati. Kad su nastupile trzavice koje on nije skrivio, on im se uklanjao, dok je to bilo moguće. Ali kad se organizovani stari poredak suprotstavio novim idejama, on se nije povukao nego je još intenzivnije studirao i propagirao ideje Katoličke Akciie. Svojom je spremom i požrtvovnošću uspio i hrv. kat. pokretu udario snažni pečat, koji će se u njegovoj historiji uvijek spominjati. Spremnost stečena neprekidnim studijem omogućila je da zauzme prvo mjesto u katoličkim redovima. Bio je spreman da rješava sve probleme, a uz to požrtvovan i svet. Nije zato čudo što je čitava hrvatska javnost zaplakala kad je izgubila tako velika čovjeka († 10-V-1928.). Vinko Friščić. Zvonko LONČARIĆ, «Merz i liturgija», Nedjelja, Zagreb, 1939., br. 20, str. 2-3
Merz i liturgija (Izvadak iz predavanja)
Uz mnoge kreposti i vrline koje su resile orlovskog, odnosno križarskog ideologa dra Merza, bio je i njegov liturgijski način života, kome se podao svom svojom čistom dušom. Bio je upravo, prožet liturgijom. Premda još kao đak-gimnazijalac ne vrši savjesno svoje vjerske dužnosti, već tada možemo vidjeti kod Ivana naročitu volju, da se izgradi u svome duhovnom životu. U Ivanovoj duši se diže plamen ljubavi presv. Srcu Isusovom i prema liturgiji kasnije u Beču, a naročito poslije duhovnih vježbi u Mödlingu u misionarskoj školi, koje su u Merzov vjerski život utisnule onaj snažni liturgijski pečat, koji se kasnije tako živo očitovao. Pravim liturgijskim putem pošao je Ivan u Parizu. On iz svog francusko-latinskog misala dnevno moli sv. Misu i čita svećenički časoslov. Liturgija je Ivanu umjetnost i život - više život, nego umjetnost. Liturgija je umjetnička cjelina, u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti. U njoj nije ništa bez značenja. Mnogi drže, da su to sve puke formalnosti. Liturgija djeluje na razna sjetila: na oko svojim bojama i kretnjama, na njuh svojim miomirisima, na uho svojim riječima i melodijama. Ona već prema tome nadmašuje sve ostale umjetnosti, koje obično djeluju samo na jedno jedino osjetilo. A da je Ivan uistinu produhovljen liturgijskim životom, najbolje nam svjedoči njegova u Parizu spremana dizertacija. »Uticaj liturgije na francuske pisce od Chateaubriand-a do danas« na osnovu koje je promoviran Ivan u Zagrebačkom sveučilištu na čast dra phil. 1923 god. U njoj uz Chateaubriand-a navodi mnogo francuskih književnika, kao na pr.: Viktora Hugo-a, Paul Bourpet-a, Verlaine-a, Francois-a Coppéa i Emila Zolu. Liturgija je najuže povezana sa životom francuskog naroda, i ona mu je često davala pravac života, što se najbolje vidi u stilu francuskih pisaca. Liturgiju Ivan propagira - kasnije među svojom orlovskom omladinom. On je nastojao da bi svaka godina bila među orlovima posvećena jednom velikom cilju. Prva godina bila bi - Euharistijska, druga - Misijska i treća - Liturgijska - kao rezultanta prvih dvaju, ljubavi prema Bogu, život za njega i najzad - život s njime. On nastoji da bi se održavale zajedničke orlovske mise sa koralnim moljenjem. Htio je da se kod Orlova uvedu duhovne vježbe i da se za svako orlovsko okružje nađe jedan samostan, gdje bi se održavale duhovne vježbe. Iz svih ovih njegovih zamisli vidi se poimanje one ideologije katoličkog rada, kojemu je on bio putokaz i koju može jedino orlovstvo, a dosljedno tome i križarstvo da prihvati i nasljeduje. Završujemo s riječima njegovim, kojima on dovodi u vezu liturgiju sa umjetnošću: »Liturgija i umjetnost su u tako tijesnoj vezi, da prva postaje pravom školom onim katoličkim umjetnicima. U svima mogućim umjetničkim djelima javno se osjećaju tragovi liturgijskog upliva. Tko se ne sjeća opisa sv. Mise u Chateaubriand-ovoj noveli: »Atala« u kojoj se prikazuje sklad između prirode i liturgije!« Lončarić Zvonko, Gospić Matija DUDKOVIĆ, «Merz i žrtva», Nedjelja, Zagreb, 1939., br. 20, str. 3
Merz i Žrtva
Moto: Lahko je svaki dan primati sv. Pričest - ali kako je trpko čovjeku kad mora da grize i jede tvrdo drvo sv. Križa. (Merz).
Prva riječ križarske lozinke je žrtva, a prvi njen stvarni izvršilac u križarskim redovima bio je dr. Ivan Merz. Dobro je on znao, da je žrtva donijela spas čovječanstvu, znao je da bez žrtava nema napredka, nema stvaranja, nema bolje budućnosti Hrvatskom narodu; dobro je znao, da će se žrtvom postići veliki i sveti ideal Orlova, kasnije Križara! I cio njegov život bio je žrtva, cio mu je život bio prožet znakom križa, kao što to i sada pokazuje križ preko cijele ploče njegovog nadgrobnog spomenika. Velika ideja žrtve bila mu je vječito pred očima; od rane mladosti pa sve do zadnjih časova kratkog mu života. No ideja žrtve kod njega nije bila samo ideja, nego ju je on istinski ostvario i provodio u svom javnom i privatnom životu. On je spontano, uliveno našao u svojoj sudbini križ, i s njim je prirodno rasao i razvijao se do udivljenog i skoro nedostiživog heroizma. »Život mora da nam je žrtva«, rekao je on godinu dana poslije mature. I s tom lozinkom on je živio i umro. S njom je radio na svakom koraku, u svakoj prigodi, u borbi protiv grijeha seksualnosti, u borbi protiv strasti, u borbi protiv brojnih neprijatelja, koji su ga toliko često napadali. Već u prvim godinama svoga školovanja on se žrtvuje. Svojini drugovima u školi pomaže; s njima je često u društvu, premda ne rado. No koliko se je tek žrtvovao, dok je bio u Bečkom Novom Mjetu. Za volju roditelja on tamo odlazi, provodi neko vrijeme gorke časove i ostavlja ga. Kasnije pak kao student u Parizu još se je više žrtvovao. Život od jutra do mraka nije mu bio nego žrtvovanje. On radi, nikada nema odmora, često pokraj mekog kreveta liježe na pod, najveća briga to su mu, siromasi i radnici, stara se za neku oskudnu obitelj, i daje joj od svoje malene studentske stipendije, jednom riječju provodi život sveca. Već od prije javila se njegova bolest zbog čijih je posljedica kasnije i umro, bolest očiju. Vid mu je vrlo slab, no to ništa ne smeta, on ipak radi, radi bez prestanka. Kasnije kao profesor u zagrebu opet provodi teški mukotrpni život; tu je bio veoma savjestan i marljiv; tri mjeseca prije njegove smrti nije se moglo po njegovom vladanju zaključiti koliko trpi. No on je tada pisao: »Kako je trpko čovjeku, kad mora da grize i jede tvrdo drvo sv. Križa.« Najvažniji njegov rad je rad za K. A. Ta jedino zaslugom njegovih neumornih strpljivih i požrtvovnih predavanja i nastojanja pitanje K. A. kod nas počelo se ozbiljno pretresati. U tim prvim početcima bilo je mnogo truda i napora, a bilo je teških i velikih žrtava. Patnje, nepravda i boli, kojima je bio izvrgnut do kraja svoga života, nisu ga smetale. On je radio za K. A. odnosno Orlovstvo neumorno i neprestano. Koliko je on truda i napora uložio oko osnivanja i uređivanja pojedinih orlovskih društava u pokrajini! Koliko mu je vremena odnijela velika korespodencija, pa pisanje knjiga, članaka i referata za orlovske sastanke! Ta čitav orlovski rad on tako rekuć, sam rukovodio je u početku. Koliko je bio požrtvovan, neka posluži slijedeći primjer. Jednom, kratko vrijeme prije njegove smrti bila je velika orlovska skupština u Bjelovaru. Nitko od vodstva nije mogao ići na tu skupštinu, no on se javi i reče: »Ljudi ja sam bolestan, ali ako niko ne može, ja ću ići!« i on je išao, premda je sa sobom morao ponijeti aparat za inhalaciju, premda mu je smrt već skoro sjedila za vratom. No to ništa nije smetalo, jer »u neprestanoj muci i trpnji sastoji se misterium ovoga života«, rekao je on. To je ujedno bio zadnji njegov posjet u pokrajinu. Uvijek je govorio, da je ideja žrtve bitna orlovstvu. U obrani pravih principa K. A. pokazao je on gvozdenu volju. Na njega se je uvijek napadalo, no on je sve mirno i požrtvovno podnosio i uvijek ostao pobjednikom! Lijepo to pokazuje slijedeći primjer. Na jednoj burnoj sjednici raspravljalo se je o provedbi K. A. u Hrvatskoj. - Kad je Merz izložio svoje stanovište, ne samo da su protivnici obarali njegovo mišljenje o K. A. nego su na njega lično napadali svom žestinom. No on je na koncu ustao i govorio tako mirno, tako sređeno, s mnogo ljubavi i kršćanskog oproštaja, da su napadači potpuno zanijemili. Da se dr. Ivan Merz onoliko žrtvovao, zar bi K. A. prodrla u Hrvatsku? Zar bi danas Križari bili ono što su danas? Možda i bi, ali ko zna kada! Bilo bi ih tek onda, kad bi se našao netko, tko bi se žrtvovao isto onoliko, koliko se žrtvovao on, a takovih je danas malo. Koliko je on tek bio napadan radi sinovske poslušnosti sv. Ocu Papi! Nazivali su ga klerikalcem, papinim plaćenikom, govorili su da je on uz papu i biskupe samo za to, što oni odobravaju njegovo učenje. No to ništa nije smetalo on je pobjedio! Da, pokazao nam je naš Ivan, kako se ostvaruju i u život provode uzvišene riječi naše svete lozinke! Pokazao je, da bez ličnih žrtava nema ništa. Pokazao je kako se žrtvovanjem služi Bogu i svom narodu! Za njega »život nije mirovanje, nego žrtva«, za njega »život je silno teška borba, koja traži pregaranje«, za njega »živjeti znači odricanje«. Dobro je znao, da se provede jedna ideja, »da treba žrtava. Da, žrtava, treba žrtava! Prva žrtva bio je on sam, i za to će vječito sjati kao najsvjetliji primjer žrtve u križarskim redovima. Matija Duduković, N. Gradiška
[1] Redakcija je ovoga četverobroja zaključena tek u veljači o. g., a list je pretplatnicima razaslan tek u ožujku. [2] Govori tu pisac o razlici između učenika Merza, i njegovih drugova - Hrvata po tradiciji. [3] Dr. D. Kniewald: »Dr. Ivan Merz, život i djelovanje«, 1922., str, 28.
[4] Ibidem.
[5] Ibid., str. 32.
[6] Ibid., str. 33.
[7] Ibid., str. 110. [8] Dr. Đ. Gračanin: »Moje uspomene na ličnost Dr. I. Merza«, Sarajevo 1938., str. 8. [9] I »Hrv. Straža« od 1. IV. o. g. ekscerpira Lukin-Marakovića i solidarizira se s njima. Za Merza veli, da ga je Lukin prikazao »u živom, literarnom ruhu«. A svoj opširan ekscerpt »H. S.« završava ovako: »Ovo pisanje Š. Lukina i Dr. Lj. Marakovića o pok. Dr. Merzu samo usavršuje sliku dragog pokojnika. Njihovi reci pisani su s golemom ljubavi i pietetom prema pokojniku »borcu s bijelih planina«, i hrvatska im je katolička javnost za to zahvalna.« I u ovim »Stražinim« riječima ima topline. Ali zašto se zadovoljiti, u vezi s 1Ogodišnjicom takova hrv. katol. velikana, samo s ekscerptom iz drugog lista, u hrv. katol. dnevnom listu? I zar nije u »Svetu Hrvatsku« Petra Grgeca bitno spadao i Dr. Ivan Merz? A nema mu u njoj ni spomena. [10] Isp. podlistak u zadnjem broju »Katol. Tjednika«, pod naslovom: »Hrvatstvo Dr. Ivana Merza«. [11] Kako je Katolička Akcija »sudjelovanje svjetovnjaka u hijerarhijskom apostolatu Crkve«, to bi ovisnost KA o drugim forumima značila zarobljenje same Crkve. Treba samo malo poznavati povijest Crkve, da se mogne naslutiti, do kakvih sve strašnih posljedica dovodi ovakovo zarobljenje Crkve. A, ako su ti forumi tajne naravi, to je zarobljenje još strašnije, još sudbonosnije. [12] Gimnazijalac Merz imao je pred očima tadašnje katoličke propovijedi u Banjoj Luci. [13] Daleko sam od toga, da bilo u ovome bilo u čemu drugom prejuduciram sudu i odluci sv. Crkve, posebno Sv. Stolice.
[14] Dr. Ljubomir Maraković. [15] Dr. D. Kniewald: »Dr. Ivan Merz«, Zagreb 1932., str. 15.
[16] Ibid., str. 16.
[17] Ibid., str. 7.
[18] Ibid., str. 33.
[19] Ibid., str. 57. [20] Ibid., str. 239. s. [21] Bile su to benediktinke u Rue Monsieur o kojima zanosno govori u »Katedrali« Huysmans koji je i upozorio dra Merza na njih. Taj je samostan pred koje tri, četiri godine morao seliti iz Pariza, radi baštinskih neprilika, ali je nedavno, kako su novine javile, stvar riješena i bedediktinke će se moći opet vratiti u svoj samostan. - Lj. M. |