|
DOKTORSKA DISERTACIJA IVANA MERZA U ponedjeljak, 16.prosinca 1996. na samu 100. obljetnicu rođenja Ivana Merza u 12,00 sati održana je u Vijećnici Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu promocija Ivanove doktorske disertacije koja je za tu prigodu objavljena kao prvi svezak njegovih sabranih djela. Disertacija je objavljena u originalu, tj. na francuskom jeziku kako ju je Merz u izvorniku napisao. Ivan Merz je obranio svoju disertaciju na Filozofskom fakultetu 1923.g. Disertaciju su izdali Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Postulatura za beatifikaciju Ivana Merza. U ime prvog izdavača Filozofskog fakulteta o disertaciji je govorila prof. dr. Milka Jauk-Pinhak, prodekan Filozofskog fakulteta. U ime drugog izdavača Postulature Ivana Merza govorio je o.Božidar Nagy. Rektor teologije u Splitu, dr. Marin Škarica, koji je napisao svoju disertaciju o Ivanu Merzu i liturgiji, predstavio je liturgijski opus Ivana Merza. Merčeva disertacija objavljena je kao prvi svezak njegovih Sabranih djela. Dr. Milka Jauk Pinhak Prikaz doktorske disertacije Ivana Merza Donosimo ovdje prikaz disertacije Ivana Merza iz pera dr. Milke Jauk-Pinhak, prodekana Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dr.M. Jauk-Pinhak sudjelovala je svojim predavanjem na Merčevom simpoziju u Parizu i u Zagrebu. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Postulatura kauze za kanonizaciju Ivana Merza izdali su njegovu disertaciju na francuskom jeziku, koju je 1923.g.obranio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Merz je studirao francuski jezik i književnost najprije u Beču, a zatim u Parizu. U svojoj disertaciji istraživao je francusku književnost navedenog razdoblja tražeći u njoj element liturgije. Pošao je od teze, koju je ranije postavio francuski književni povjesničar Hippolyte Taine, da je liturgija igrala ključnu ulogu u formiranju europske civilizacije i svih umjetnosti i književnih rodova već od srednjega vijeka. Jedino joj je stoljeće prosvjetiteljstva (18.st.) bilo nesklono. Filozofi prosvjetiteljstva i enciklopedisti njegovali su duh individualizma i smatrali da čovjeku nije nužan nikakav utvrđen kult niti zajednica da bi uspostavio odnos s Bogom. Naročito je J.J.Rousseau takvim stavom utjecao na svoje suvremenike i na velike pjesnike romantizma. U 19.st. događa se snažna liturgijska obnova i liturgija definitivno postaje nacionalno nasljeđe francuskoga naroda. Na početku stoji Chateaubriand, koji je želio pokazati da je od svih religija na svijetu kršćanstvo najhumanije, najpoetičnije, najsklonije slobodi, umjetnostima i književnosti i najmoralnije. On je bio posebno privučen ljepotom obreda. Mnogi su pisci, poput njega, bili privučeni vanjskim, estetskim vidom liturgije. Drugi su više bili pod dojmom liturgijskih tekstova i sadržaja obreda , koji mogu izazvati vrlo snažne fizičke i duševne reakcije. Liturgija može pomoći čovjeku da uspostavi svoj unutarnji sklad. Francuske pisce Merz je razvrstao u tri kategorije: liturgijske (koji čine većinu i imaju izrazito pozitivan odnos prema liturgiji), antiliturgijske (pjesnike romantizma) i indiferentne (npr. Balzac, Flaubert). S druge strane teče struja satanističkih djela u kojima se liturgijski elementi koriste da bi izazvali horor i užas (Hugo) ili se njima na simboličan način predočuju svakodnevni sadržaji (Baudelaire). Snaga liturgije posebno se očituje u tome što ona može izazvati obraćenje. U književnom razdoblju, koje je Merz istraživao iz svoga sasvim osobnog i novog kuta gledanja na književnost, dva su vrhunca obilježena silinom utjecaja liturgije: prvi je Joris Karl Huysmans (90-ih godina 19.st.), a drugi Paul Claudel (u godinama 1910. Do 1920.), oba konvertita. Kao autor i književni povjesničar Merz se služi finim, razrađenim i učenim analizama kojima otkriva nove dimenzije francuske književnosti. Bio je velik poštovalaca francuske kulture. Svojim je znanstvenim djelom bitno obogatio naše poznavanje francuske književnosti, a i samim Francuzima otkrio jedan njen novi vid. Uskoro se očekuje hrvatski prijevod toga djela. ********************** Predgovor KARDINALA FRANJE KUHARIĆA za francusko izdanje disertacije Ivana Merza "Ivan Merz - apostol liturgijske obnove mnogo vremena prije Drugog vatikanskog sabora!" Kardinal Franjo Kuharić napisao je predgovor za francusko izdanje doktorske disertacije Ivana Merza . Ovdje ga donosimo u hrvatskom prijevodu. U povodu stote obljetnice rođenja Sluge Božjega Ivana Merza (1896.-1996.) započinje izdavanje njegovih Sabranih djela od kojih je većina sve do sada ostala u rukopisu. Kao prva knjiga u tome nizu jest prijevod njegove doktorske disertacije s naslovom "Utjecaj liturgije na francuske pisce". Zahvaljujem Postulatura za proglašenje svetim Ivana Merza i izdavaču da je to djelo, kao i ostala koja će slijediti, ponuđeno našoj javnosti. Sluga Božji Ivan Merz umro je 1928.godine u 32 godini života., ali njegovo djelo ima poruku i za naše suvremenike. Drugi vatikanski sabor posvetio je veliku pozornost liturgijskoj obnovi. Crkva upravo iz liturgije živi svoju vjeru, svoju zahvalnost Bogu, svoju ljubav. Crkva iz liturgije, a to znači iz euharistijsko slavlja i sakramenata, crpi snagu za svoju svetost. Drugi vatikanski sabor kaže: "Doista, liturgija kojom se osobito u božanskoj žrtvi Euharistije vrši djelo našeg otkupljenja, u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i narav prave Crkve." (SC 2). Liturgija je zaista izvor i središte života Crkve. Stoga je Crkva u liturgiju sabrala svu svoju pobožnost i izražava je mnogostrukim nadahnućima ljepote i dostojanstva. Arhitektura, slikarstvo, skulptura, glazba u liturgiji crpi svoja najuzvišenija nadahnuća i izraze. Tako Crkva u liturgiji ulijeva kroz pobožnost očitovanje uzvišene ljepote. Stoga je razumljivo da uzvišenost i ljepota liturgije, proživljena vjerom, ne ostavlja ravnodušnima ljude koji u sebi nose težnju za lijepim, uzvišenim i vječnim. To je osjetila mlada duša Ivana Merza u Parizu. Sam ponesen iskustvom liturgijskog života, piše svoju doktorsku raspravu kako je liturgija utjecala na francuske pisce. Nisu rijetki koji su baš kroz liturgiju nalazili put do Boga i doživjeli obraćenje. To je dobro osjetio Ivan Merz jer je sam u liturgiji našao susret s Bogom, i daje svjedočanstvo kako sveta liturgija posvećuje čovjeka. Sudjelujući u Misi, hraneći se tijelom Kristovim i riječju Božjom, rastao je do pune kršćanske zrelosti. Možemo ga smatrati apostolom liturgijske obnove mnogo vremena prije Drugog vatikanskog sabora. U vjerskom odgoju hrvatske katoličke mladeži, polagao je najveću pozornost upravo liturgijskom životu mladih da rastu u uvjerenju vjere i čestitosti života. Ovo djelo svojim sadržajem i sadašnjem naraštaju mladih, a pisao ga je mladi Merz, može biti otkriće i poticaj na aktivno sudjelovanje u svetoj liturgiji. Na sve
čitatelje zazivam Božji blagoslov **********************
Govor dr. Marina Škarice, rektra
Teologije u Splitu na predstavljanju doktorske dizertacije Ivana Merza. Dr.Marin Škarica, svećenik splitske nadbiskupije, profesor i rektor Teologije u Splitu napisao je svoju doktorsku disertaciju o Ivanu Merzu pod naslovom: "Ivan Merz - promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj." Napisao ju je u Rimu i obranio 1975.godine na Papinskom Liturgijskom Institutu "Anselmianumu." To je bila prva doktorska disertacija posvećena Ivanu Merz. (Drugu disertaciju o Ivanu Merzu napisao je o.Božidar Nagy, hrvatski isusovac 1978. također u Rimu i obranio je na Papinskom Sveučilištu Salesianumu pod naslovom: Ivan Merz - čovjek vjere i odgojitelj za vjeru.) Obje dizertacije pisane su na talijanskom jeziku. U ovom kratkom prikazu imam zadatak ukazati na liturgijsku pozadinu ove radnje, u stvari zašto se Merz odlučio pisati ovakovu neuobičajenu radnju. Iznijet ću i neka Merčeva liturgijska zapažanja i razmišljanja te kratko upozoriti na posebnost i vrijednost ove radnje uglavnom s liturgijskog stanovišta. Merz je u Sv. Gabrijelu blizu Mödlinga u Svetom tjednu 1920. godine obavio liturgijske duhovne vježbe, koje je studentima držao poznati etnolog o. Wilhelm Schmidt. Otada je Merčev život poprimio snažni liturgijski pečat, te liturgija za njega postaje sve više život, i to život s Kristom i Crkvom, liturgija mu zapravo pomaže ostvariti zajedništvo s Kristom i Crkvom. Ta njegova ljubav prema liturgiji još više se osnažila i produbila za vrijeme njegova studija u Parizu, gdje je iskoristio sve mogućnosti da što dublje zađe u duh i bogatstvo liturgije. Tome je sigurno pridonijelo i njegovo svagdanje sudjelovanje na misi s misalom u ruci, njegova svagdanja pričest i često pohađanje svečanih liturgijskih obreda u raznim najpoznatijim pariškim liturgijskim centrima, koji su privlačili Parižane. Posebnu i jedinstvenu ulogu u formiranju mnogih francuskih i drugih intelektualaca, posebno pisaca, odigrala je kapela benediktinki u Rue Monsieur. I Merz je najviše pohađao tu kapelu, jer je u njoj mogao duboko i istinski proživljavati liturgiju i u njoj aktivno sudjelovati. Opažao je da liturgija ima velik utjecaj na mnoge ljude, posebno na intelektualce, pisce, obraćenike. Zaželio je nešto dublje ispitati koliki je i kakav taj utjecaj. Zato je i razumljivo da se odlučio, da u svojoj doktorskoj radnji ispita koliki je utjecaj imala liturgija na francuske pisce. Tako nastaje njegova doktorska radnja: "Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana". Pisanje ove radnje omogućilo je Merzu da zaista duboko upozna liturgiju, njezino značenje, njezin duh i nadasve njezinu ulogu u formiranju pravog vjernika. Smatramo da je to bila zadnja faza Merčeva liturgijskog dozrijevanja i njegova potpuno liturgijskog usmjerenja. To mišljenje potvrđuje i J. Radić: "Izrada ovakove liturgijske disertacije bila je konačna faza u njegovoj liturgijskoj orijentaciji i izobrazbi." Isto tvrdi i D. Žanko, koji kaže da se "prema svemu čini, da je Pariz izvršio na njega (Merza) najdublji utjecaj" i da je Merz "kroz liturgijsko-poetsku Francusku izradio svoju svetačko-liturgijsku fizionomiju do savršenstva." Ukratko ćemo prikazati samo glavne Merčeve postavke i tvrdnje, koje on povezuje uz liturgiju, a donosi ih u uvodu i prvom poglavlju radnje. U samoj radnji on želi pokazati i dokazati da su te njegove tvrdnje ispravne. On kaže da je srednjovjekovna drama nastala iz liturgije, to jest iz potrebe da se liturgijska otajstva narodu prikažu na jasan način. Stoga je liturgija u ono vrijeme imala važnu civilizacijsku ulogu, koju je uglavnom izvršavala preko mnogih benediktinskih samostana. Svi su umjetnici bili pod utjecajem liturgije, tako da su sve umjetnosti dužnici liturgije, jer su sve one na neki način služile potrebama liturgije. Sve srednjovjekovne književne vrste nose očite tragove liturgijskog utjecaja, počevši već od 9. stoljeća, a posebno neka djela poznatih pisaca 17. stoljeća, kao djela R. Racine-a, P. Corneille-a, B. Pascal-a. J. B. Bossuet-a. 18. stoljeće prožeto je individualističkim duhom Enciklopedista, stoga je ono posve antiliturgijsko. Antiliturgijski pisac je J.J. Rousseau i njegovi sljedbenici: A. de Musset, A. M. L. de Lamartine, A. de Vigny i drugi. Merz je svoju radnju podijelio na liturgijske pisce, antiliturgijske i takozvane "indiferentne". Dalje Merz tvrdi da objavljivanjem Génie du Christianisme od F. R. de Chateaubrianda počinje povratak francuske kulture liturgijskim tradicijama, ali ovo još ne zahvaća narodne mase, jer su još postojale mnoge partikularne liturgije. Chateaubriand je uspostavio poštivanje liturgije u javnom mnijenju, ali njegovi dokazi nisu znanstveni. On opisuje najpoznatije obrede i čini se da tako protestira protiv antiliturgijskog duha Rousseau-ovih pristalica. Njegovo poznavanje liturgije je površno. Služi se liturgijom da iz nje izvede sentimentalne i romantične efekte. Tada dolazi jedan genijalan čovjek, don Guéranger, koji ponovno uvodi u Francusku liturgijsko jedinstvo, to jest jedinstvenu rimsku liturgiju, dokidajući sve partikularne liturgije. On je svojim lijepim i važnim djelima, Institutions liturgiques i L Année liturgique omogućio širenje točnog shvaćanja liturgije i njezine ljepote. Merz naglašava da onaj tko želi upoznati liturgiju treba čitati ova djela. Guérangerova aktivnost stvorila je cijelu generaciju prijatelja liturgije. Sve ovo je na svoj način utjecalo na pisce. Barbey d' Aurevilly preteča je liturgijskog pokreta među francuskim piscima. En route od Huysmans-a (1896) označuje prvo doba cvata liturgijskog utjecaja u francuskoj književnosti. Claudelova zbirka Corona benignitatis anni Dei (1913) drugi je takav vrhunac utjecaja liturgije. Liturgija će ubuduće imati važnu ulogu u životu francuskog naroda. Tako je liturgijska umjetnost J. K. Huysmansa, P. Verlainea, P. Claudela i mnogih drugih pisaca na poseban način dužnik liturgije. Aktivnost opatije Solesmes i kapela benediktinki u pariškoj Rue Monsieur ostavili su u književnosti dublje tragove nego li benediktinska opatija u Beuronu. Merz pri kraju uvoda ističe da je on, na temelju proučavanja i analize moderne književnosti, došao do zaključka da je rimska liturgija nacionalna baštima francuskog naroda, i da sveti liturgijski tekstovi, koje u Francuskoj skoro svi vjernici prate iz misala, pružaju njima filozofiju i nauku života. Upravo to je razlog, naglašava Merz, zašto su se mnogi obratili na kršćanstvo upravo pod utjecajem liturgije. Merz još naglašava da se pisci mogu podijeliti u dvije grupe: s jedne strane pisci koji su više navezani na estetsku vrijednost, to jest na ljepotu liturgije (J. K. Huysmans), a s druge strane pisci koji nadasve pokušavaju bolje shvatiti sadržaj i filozofsko-vjersku poruku liturgije (E. Baumann). Merz je u svojoj radnji "minuciozno obradio oko pedeset književnika, analizirao oko 500 književnih djela (romana, lirskih pjesama, drama, apologetskih stranica, antiliturgijskih spisa, konvertitsih svjedočanstava i najsitnijih književnih priloga, u kojima se javlja barem jedan stih ili jedan redak liturgijskoga duha)." Merz u zaključku ipak kaže da nije analizirao sva djela pojedinih pisaca u kojima se aludira na liturgiju, nego samo ona najvažnija. On također ističe da ova njegova radnja može poslužiti drugima u još dubljem proučavanju ovoga problema, ali u isto vrijeme tvrdi da neće biti moguće otkriti još neke novosti, jer je on detaljno analizirao mnoge pisce i veliki broj njihovih djela. Merz se nije dugo zadržavao na tumačenju poznatih liturgijskih stvari. Prema njemu "liturgija je javno bogoslužje organizirano službeno od Crkve"(Herbert). I razni vjerski obredi, koji se ne odnose striktno na liturgiju, ali su na neki način s njom povezani, privlače njegovu pažnju. U mnogo slučajeva on je naglasio i dokazao da je liturgija narodno bogatstvo francuskog naroda, bogatstvo koje odgaja ukus Francuza i daje im nauku života. Liturgija je bila posebna briga benediktinaca, i ova je radnja većim dijelom zrcalo utjecaja benediktinaca na francuski narod. Merz u ovoj radnji barem nekim naznakama pokazuje da je liturgija utjecala i na srednjovjekovnu dramu, a taj utjecaj osjeća se sve do danas, kaže on, kod francuskih pisaca. Suvremena liturgijska obnova u Francuskoj velikim je dijelom djelo don Guérangera, koji ponovno uspostavlja jedinstvenu rimsku liturgiju, koja u Francuskoj nije postojala od Karla Velikog do 18. stoljeća. J. K. Huysmans, koji je bio apostol liturgije među intelektualcima i umjetnicima, pokazao je da se ljepota poezije nalazi u raznim vjerskim obredima. Veliko zanimanje za liturgiju francuskih intelektualaca i srednje klase privuklo je i pažnjju stranaca, koji se nisu mogli otrgnuti draži liturgije. Merz kaže da iz njegovih analiza proizlazi da su se mnogi obratili pod utjecajem liturgije. Merz je sve svoje tvrdne potkrepljivao citatima i smatrao je da je uspio dokazati sljedeću don Guérangerovu tvrdnju: "... Ljubav prema svetim svečanostima (obredima) duboko je ukorijenjena u srcima Francuza i zajedništvo (savez) između vjere i poezije, koje čini temelj katoličke liturgije, ima za njih tako veliki čar, da ne mogu ni bol ni politički interes prouzočiti da je u ovim časovima zaborave, dok tako plemenite i duboke emocije prolaze njihovim dušama." Merz je na kraju radnje donio i nekoliko veoma važnih kazala; ja ovdje želim posebno istaknuti ono liturgijsko, koje sadrži veći dio raznih obreda i ceremnija, liturgijskih tekstova i pojmova (preko 160), koje us u 19. i 20. stoljeću analizirali razni francuski pisci. U ovom kazalu može se veoma brzo konzultirati i pronaći koji je pisac obrađivao pojedinu materiju i pojmove, u kojemu djelu i na kojoj stranici toga djela. Ovo kazalo je veoma važno i zahtijevalo je naporan i dug rad da ga se priredi. "Karakteristika je ove opširne teze da je i nehotice postala apologijom liturgije. Na poseban način potrebno je naglasiti da se u posve novom svjetlu pokazalo važno značenje gregorijanskog pjevanja... Sam Merz je osobno pohađao razne liturgijske centre u Francuskoj: Montmartre, Chartres, Lourdes, benediktinke u Rue Monsieur u Parizu i druge, i na taj način je kontrolirao opise pisaca koje je obrađivao." D. Žanko pisao je 1938: "Tim golemim radom dr. Merz se uzdigao u red najtemeljitijih stručnjaka ovoga predmeta i sami Francuzi bili bi mu najviše zahvalni, kada bi imali štampanu ovu savjesnu i minucioznu stručnu klasifikaciju i studiju o liturgijskim elementima u njihovoj ogromnoj i nepreglednoj literaturi." Slično se izrazio i dr. Tommaso Federici, laik, profesor na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu, kad je upoznao djelo Ivana Merza. Srećom, sada Francuzi imaju štampanu ovu radnju i mogu biti zahvalni onima koji su je izdali. Nakon svega rečenoga možemo prihvatiti kao točnu tvrdnju prof. D. Žanko: "Ali po svemu se čini, da je Pariz izvršio na njega u tom smislu najdublji utjecaj, da je baš kroz francusku katoličko-konvertitsku literaturu osjetio svu realnost Kristove prisutnosti u rimskoj Crkvi. Sa dušom, kakvom je Ivan došao u Pariz 1920. proći kroz čudo katoličkoga srca moderne Francuske pišući disertaciju i listajući stranicu po stranicu od Chateaubrianda do Helloa, tragajući isključivo za najintimnijim aspektom Crkve, za liturgijskim duhom, to znači proći jedinstveno krštenje vodom ljepote. Kroz francusku religioznu poeziju vođen za ruku od de Maistrea, Huysmansa i Claudela Merz se smrtno zaljubio u kolektivnog Krista i ne samo naučio nego lično doživio njegovu realnu prisutnost u Crkvi i svemu crkvenomu, naravno umjetnički doživio kroz intuiciju Leona Bloya i Paul Claudela, znanstveno doživio kroz misli Emila Baumanna, Luise Bertranda i Peguya, te nadnaravno doživio kroz psalme i liturgijsku molitvu Mise, o kojoj ga je snažno poučio slavni don Guéranger." Sada možemo vidjeti i shvatiti odakle kod Merza onakova ljubav i oduševljenje za liturgiju. Na taj način on dolazi u Zagreb u drugoj polovici 1922. godine potpuno spreman duhovno, liturgijski i intelektualno da započne odlučan rad među hrvatskom katoličkom mladeži, posebno s namjerom da duhovno obnovi ovu mladež okupljenu u katoličkim organizacijama, a i cijelu Hrvatsku upravo po liturgiji. Objavljivanje ove vrijedne doktorske radnje veliko je obogaćenje za sve koji cijene Merza i njegov rad, ali i za sve koji žele upoznati smisao i značenje liturgije za istinski duhovni život. Završimo ovaj prikaz riječima prof. Tommasa Federicija: "Tako kao laik, jedini od začetnika liturgijskih pokreta i obnova modernog vremena, Ivan Merz je dostojan da se nazove ljubljeni , dragocjeni sin Crkve, izabrana duša, Božji ugodnik i da bude predložen kao primjer moderne svetosti, stvarne i življene." U stvari Ivan je znao ići naprijed, neustrašivo i sigurno, i onda kada to nije bilo lako, kada je nailazio na mnoge poteškoće, nerazumijevanje, protivljenja, bez ikakve jače podrške, i uspio je, nadvladavajući sebe. U ovome stoji značenje i veličina Ivana Merza. Uzet u svojoj cjelini, on stoji pred nama kao čovjek, apostol, propagator liturgije, svetac - da ga što bolje upoznamo i nasljedujemo. Objavljivanje ove njegove doktorske radnje svakako će uvelike doprinijeti njegovu boljem upoznavanju u njegovoj i našoj Hrvatskoj, ali isto tako i diljem svijeta. Upravo zato izdavanje ove radnje ima svoje veliko opravdanje. |